Vrijeme će uvijek teći,ljudi uvijek obećavati

Prije bih rekla da mi se u životu dešavaju loše,a ne lijepe stvari,da me izdaju oni kojim sam najviše vjerovala,odu oni koji su se zaklinjali da nikada neće,slažu oni koji su obećali biti vjerni i iskreni,i onda kažu to je samo život.Da jeste,život pun laži,prevare,i zla.Došlo je takvo vrijeme da sumnjamo u ljubav i iskrenost onih sa kojima dijelimo isti kućni prag.Za to nije krivo vrijeme,već mi,vrijeme nikada nije krivo,ono samo teče svojim izvorima,teče neprestano i jednosmjerno bez stajanja,dok mi pokušavamo da ga ili zaustavimo ili ubrzamo,ali ne ide.Vrijeme će uvijek teći istom brzinom ma koliko se mi trudili promijeniti je.A u svijetu će uvijek vladati nepravda ma koliko se mi trudili dokazati je.A u ljudima,u njima će uvijek vladati mržnja,koliko god se trudili pretvoriti je u ljubav.

Sreća je imati ljubav

Sreća je kažete kad imate dobar auto?Ne,ne ipak stan,ma kad bolje razmislim sreća je kad imate cijelo očevo nasljedstvo,sve te vile,auta,novac...stani malo,ovdje je nešto pogrešno.Možete imati cijelo bogatstvo,a da li ste svjesni da preko noći to može nestati?Kod ljudi je drugačije,potpuno.Mislim da je pravo ljudsko bogatstvo imati ljubav,sreću,to jeste biti okružen osobama koje voliš i koje te vole.Kada nekog volite,čak i kada ga izgubite,on nije potpuno otišao,ako ga volite on ostaje u srcu i to vam nijedna oluja,pljačka, ni banka ne može oduzeti.To je samo vaše.Zato kažem da ljubav i jeste dragocijena stvar.Ona učini nešto što nijedan novac ne može - ispuni dušu.Novac može zadovoljiti naše ohole i nezadovoljne misli koje samo žele još,još,još.Ali ljudi moji,novcem ne možete da kupite ljubav.A šta će vam život ako nemate koga da volite i da vas voli,čemu onda značaj života kad se sve svodi na ljubav?Rodite se iz ljubavi,živite u ljubavi,osnujete porodicu iz ljubavi,borite se zbog ljubavi,na kraju ne umirete zbog ljubavi,već zbog sudbine!

Vlastite misli-najgori neprijatelj

Danju smo svi jaki,dok noć smekša i najtvrđu dušu.Možda zato što mrak i tama pomognu emocijama da se ne skrivaju,te sva osjećanja izađu na površ' srca i onda nastaje haos..Tada svaka emocija ubije nas,košto smo ubijali mi nju danju,kada je bila bespomoćna,ali onda,onda smo mi bespomoćni.Mrak i samoća pomognu ljudima,rijetko da izliječe depresiju,a vrlo često nas ubiju.Samoća nas pusti da slušamo svoje vlastite misli,protiv kojih ne možemo,te misli su deo nas i to svi treba da prihvate.Vjerujem da kada bi ljudi mogli čitati naše misli,znali bi ko je kakva osoba,jer u njima se skriva najmračnija tajna bespomoćnih ljudskih stvorova,koje je Bog stvorio da se bore,pate,kidaju,vole...Ali oni od svega najviše vole da se unište.Jer za otrovane i uništene duše mrak je jedino rješenje,rješenje koje ubija .

Miriše na tebe

Sunčano jutro.Budim se iz svojih slatkih snova,otvaram prozor i gledam.Gledam tu ljepotu svijeta koja dolazi,gledam plavetnilo neba ispod kojeg smo mi,obični smrtnici.Većina ih je sa nasmijanim licima,velikim maskama.Svi smo mi glumci,glumimo sreću,veselje,glumimo da ne boli...ne znam ni sama zašto.Možda zato što ljudi ne podnose da neko drugi vidi njihovu bol,možda ne vjeruju da ima onih koji će pri tuzi i boli pomoći a ne se smijati i otići kao da nikad nisu bili tu.Ovo jutro tako miriše na prošlost.Miriše na ljeta dvije hiljade i neke,ptice pjevaju iste pjesme,a ja? jedino ja sam ta koja se promijenila.A nisam željela.U duši sam željela zauvijek ostati malena djevojčica bez briga,uvijek sretna,nasmijana,svima draga.A nisam,vjerujem da,ako se ljudi i vremena mijenjaju,a mirisi i osjećaji ostaju,to znači da je prošlost još uvijek tu u nama,oko nas,samo mi nju ne vidimo ...

Ljeto bez njega

I ponovo dolazi...To tužno ljeto.Ptice se vraćaju,priroda je odavno budna,svi nestrpljivo čekaju vrele temperature i te tople dane,još ljepše noći u dvoje ...a ja,šta ja čekam? Čekam nekoga ko nikad neće doći.Da,da,baš nikada.Znate,bio je on nekad tu..ali više nije.Vrijeme ga je odnijelo,i ono polahko briše naše tragove,a ponovo šta je sa mnom?Moji tragovi su tako duboko urezani,da mislim,oni nikada neće izblijediti.Ljeto bez njega je ono što boli.Sve još miriše na njega,kao da je tu,sve je još u mirisu prošlosti,još uvijek živim u godinama unazad i ne mogu dalje,ne znam zašto.Možda sudbina želi da doživim još stotine ljeta sama,bez njega,samo da bih vidjela i shvatila kako je bilo lijepo dok je on bio tu.A bez njega je sve prazno,sve tako prolazno.Samo je srce prepuno,prepuno njega.Ti stari ožiljci koji nikada i nisu prestali,te nevidljive rane koje niko ne prepoznaje,niko ko ih ne osjeti.Voljela bih da sam kao drugi i da se veselim ljetu.Ali kada nemate život,čemu onda smrt?