Ljeto bez njega

I ponovo dolazi...To tužno ljeto.Ptice se vraćaju,priroda je odavno budna,svi nestrpljivo čekaju vrele temperature i te tople dane,još ljepše noći u dvoje ...a ja,šta ja čekam? Čekam nekoga ko nikad neće doći.Da,da,baš nikada.Znate,bio je on nekad tu..ali više nije.Vrijeme ga je odnijelo,i ono polahko briše naše tragove,a ponovo šta je sa mnom?Moji tragovi su tako duboko urezani,da mislim,oni nikada neće izblijediti.Ljeto bez njega je ono što boli.Sve još miriše na njega,kao da je tu,sve je još u mirisu prošlosti,još uvijek živim u godinama unazad i ne mogu dalje,ne znam zašto.Možda sudbina želi da doživim još stotine ljeta sama,bez njega,samo da bih vidjela i shvatila kako je bilo lijepo dok je on bio tu.A bez njega je sve prazno,sve tako prolazno.Samo je srce prepuno,prepuno njega.Ti stari ožiljci koji nikada i nisu prestali,te nevidljive rane koje niko ne prepoznaje,niko ko ih ne osjeti.Voljela bih da sam kao drugi i da se veselim ljetu.Ali kada nemate život,čemu onda smrt?