Miriše na tebe

Sunčano jutro.Budim se iz svojih slatkih snova,otvaram prozor i gledam.Gledam tu ljepotu svijeta koja dolazi,gledam plavetnilo neba ispod kojeg smo mi,obični smrtnici.Većina ih je sa nasmijanim licima,velikim maskama.Svi smo mi glumci,glumimo sreću,veselje,glumimo da ne boli...ne znam ni sama zašto.Možda zato što ljudi ne podnose da neko drugi vidi njihovu bol,možda ne vjeruju da ima onih koji će pri tuzi i boli pomoći a ne se smijati i otići kao da nikad nisu bili tu.Ovo jutro tako miriše na prošlost.Miriše na ljeta dvije hiljade i neke,ptice pjevaju iste pjesme,a ja? jedino ja sam ta koja se promijenila.A nisam željela.U duši sam željela zauvijek ostati malena djevojčica bez briga,uvijek sretna,nasmijana,svima draga.A nisam,vjerujem da,ako se ljudi i vremena mijenjaju,a mirisi i osjećaji ostaju,to znači da je prošlost još uvijek tu u nama,oko nas,samo mi nju ne vidimo ...